Korijeni sistemskog pristupa leže u općoj teoriji sustava, kibernetci i antropologiji. Praksa sistemske psihoterapije nije temeljena na jednom teorijskom pristupu već obuhvaća više različitih sistemskih pristupa koji su se razvijali i mijenjali kroz vrijeme, što omogućuje sistemskom psihoterapeutu odabir onog pristupa koji najbolje odgovara potrebama klijenata.

Gruba podjela sistemskih pristupa temelji se na razlikovanju klasičnih pristupa koji su usmjereni na uvid i rješavanje problema te zadavanje ciljeva poput: 

 i na one usmjerene na rast i razvoj 

 Također, obuhvaća i novije, moderne pravce temeljene na: 

  • socijalnom konstrukcionizmu (Gregory Bateson),
  • narativnoj terapiji (Michael White, David Epston)
  • terapiji usmjerenoj na rješenja,
  • terapiji usmjerenoj na emocije,
  • radu s privrženosti i emocionalnom povezanošću (attachment),
  • rodno senzitivnoj obiteljskoj terapiji,
  • raznim oblicima terapije parova i drugim pristupima.


Sistemski terapeuti tijekom svog obrazovanja, ali i kasnije u svojoj praksi uče i razvijaju se u primjeni različitih teorijskih pristupa, njihove povijesti, filozofije i tehnika rada. Iako je ekspertiza u primjeni pojedinog teorijskog pristupa dobrodošla za specijalizaciju u tretmanu pojedinih vrsta izazova s kojima se klijenti susreću, sistemski terapeuti imaju etičku i profesionalnu obavezu praćenja istraživanja učinkovitosti i primjenjivosti različitih teorijskih pristupa. Odabir teorijskog polazišta rada treba biti temeljen na specifičnim potrebama klijenata, obitelji, parova, pojedinaca ili drugih sistema s kojima terapeut radi.